Evica Kraljić - Pokošeni cvjetovi - Oslikana jesen

Postoje snovi koji žive samo te noći kada ih sanjamo, a onda s buđenjem jutra isčeznu u nama. Postoje snovi kojih se bojimo dok ih sanjamo, a kada se u mrkloj noći od straha probudimo, kao da nam padne kamen sa srca, jer ipak taj strah je proživljen samo u snu. Ali postoje i snovi koji su sanjani godinama, snovi željeni, snovi prekinuti, snovi traženi.

U mnoštvu prognanika koji su na svom križnom putu sanjali svoje porušene domove ili silom oteta ognjišta, bila sam i ja. Od moje prve istinite priče u VERITASU – »Kuća s balkonom« – u kojoj sam pisala o svom razorenom domu, prošlo je mnogo godina. Jer, svoje sam snove sanjala dugih sedam godina; sedam zima bijeli snjegovi su mi donosili nadu da će iza zime granuti raskošno proljeće. A onda su prošle još tolike jeseni i toliko ljeta. Bili su to snovi satkani od suza, uzdahâ, čekanja i nade.

Moj srušeni dom oživljavao je s godinama, sve malo po malo, do konačnog kraja izgradnje i unutarnjeg uređenja. Sada je zaista kraj svim mojim snovima. Stojim pred prozorom u svojoj lijepoj kući i promatram kako jesen tiho korača mojim vrtom, raznoseći lišće s drveća, u čijim granama vjetar noću usamljen cvili. Kako mi je samo lijepa ova jesen, oslikana zlatnim bojama, obasjana sunčevim zrakama koje se u rumenom zalasku dana povlače na počinak.

Ne, ja više ne sanjam! Očima grlim svaki dio svoje kuće jer imala sam tu sreću u nesreći da sam bila prognanik, ali u svome dvorištu. U staroj i trošnoj dvorišnoj zgradici pronašli smo svoj novi dom, za dugih sedam godina. Nismo mislili da ćemo tako dugo čekati obnovu kuće, ali, ipak, mogli smo uživati u svakom novom napretku izgradnje, mogli smo uložiti maksimum svog truda i ideja te ostvariti svoje snove o konačnom izgledu pravog doma.

Ne moram ni govoriti o sreći koja je zasjala na licima mojih sinova kada su mogli otvoriti vrata svoje sobe i ponosno je pokazati prijateljima. Jer, sada imaju svoj kutak, kao nekada. Samo ne znam da li će ikada moći zaboraviti sve godine ukradenog djetinjstva i tek rascvale mladosti koja je čamila u mračnom podrumu. Bile su to godine straha, zebnje, uskraćene sreće. Negdje u podsvijesti nosit ćemo uvijek onaj stravični zvuk sirene koja je zavijala danju i noću, grmljavinu razaranja, plač majki za poginulim anđelima.

Znam, sve je sada prošlost, ružna, daleka, neponovljiva, ali i nezaboravna. Neka je, neka spava i neka se nikada ne budi iz sna. Neka ratno ludilo iskorijeni zauvijek svoje korijenje zla i neka nestane s lica lijepe zemlje Hrvatske.

Sve, svu sreću, svu radost koja me obuzme dok ponosno prolazim svojim dragim domom, mogu zahvaliti Tebi, Gospodine, što si svojom utjehom darivao moje tužne i umorne noći, noći čekanja. Bez druženja s Tobom, ja bih danas bila izgubljena i nesretna. Ovako, Tvoje mi prijateljstvo svakim danom otvara nove vidike; Ti me napajaš ljubavlju s kojom mogu podnositi sve strahove do sada proživljene. Ti mi daješ vjeru u bolje sutra, u mirisna jutra koja će se za mene uvijek iznova rađati, jer Ti stanuješ u mom novom domu. Ti si mi najdraži gost što ga nosim u srcu svom.