Marina

– Hoću tatu... hoću kući... – plakala je Marina. Njezini jecaji ranjavali su naša srca. Gledali smo je bespomoćno, pokušali tješiti, ali uzalud. Njezini su uzdasi parali naše duše poput granata i razarali sve u nama.

Marina je izbjeglica. Morala je napustiti svoje ognjište, ostaviti djetinjstvo na livadi iza kuće i odrasti. Morala je preko noći postati starija, mnogo starija od svojih deset godina.

Bilo je ljeto, 16. kolovoza. Prekrasna ljetna noć, samo da je nisu počeli razdirati bombama i granatama. Jeziva glazba širila je svoj smrtonosni ples posvuda. Kako je tek bilo uplašenoj djevojčici! Dušmani su ubrali prvi san s trepavica, razorili svijet mašte, uništili sve sutrašnje želje. U mrkloj noći dobri ljudi su ih izvukli iz podruma i potrpali u kamion. Strah i jeza u očima sjali su poput zvijezda. Riječi su im zamrle, dah postao slabašan, nemoć i bol širile se posvuda.

– Ne bojte se, vodimo vas na sigurno!

I vjerovali su dobrim ljudima. Kamion se oprezno klatio po cesti, po kojoj su ostajali uzdasi straha. Stigli su u grad. Preplašeni, umorni, ozebli... Nije bilo vremena uzeti ni najpotrebnije stvari, ni najdraže igračke. Rat je buknuo u trenutku, granate su nemilice padale, rušile i razarale.

Zazvonio je telefon te noći, 16. kolovoza. Moj otac je ustao i podigao slušalicu.

– Dođite, stigle su izbjeglice!

Na brzinu se obukao, upalio automobil i odjurio u starateljstvo, jer već prethodnog dana bio je kod njih da bi se prijavio za prihvat izbjeglica.

Tako je stigla i Marina. Stisnuta uz majku, malena, nježna, krhka i ranjiva. Plakala je za ocem. Sutradan isto. Rat još jače bjesni. Otac je ostao na svom ognjištu da brani njihov dom, a također i Marinin stariji brat. Majka i njih tri sestre, te baka, bile su smještene kod mojih roditelja.

Svaka Marinina suza zabadala se duboko u naša srca. Molili smo Boga da čuva Marinina oca i brata. Molili smo svom dušom da rat prestane, da se zaustavi to krvoločno prolijevanje krvi, da svi naši branitelji očuvaju sebe i dragu nam domovinu. Svaka vijest o nekom poginulom branitelju teško je pogađala naše duše, dok su suze nemilice padale.

Odvela sam Marinu u svoju kuću. Pošle smo u vrt koji je bio isprepleten rascvjetalim, lijepim biljkama.

– Teta, i moj vrt je tako lijep! Znate, ja sam sama posadila mnogo cvijeća... Rekla sam tati da pazi da mi ne pogazi koji cvijet...

Opet suze... Sjećanja i suze... Kako mi je teško dok gledam Marininu tugu!

Pokušavam je utješiti. Njezine suzne, lijepe oči gledaju me iskreno tražeći i od mene iskrenost.

A ja ne znam kad će rat prestati, kad će se Marina vratiti kući, ne znam ni kad će vidjeti oca i brata. Znam samo da sam zavoljela Marinu i da će uvijek biti drago, malo, ranjivo biće u mojem životu. Kad ponekad smiješak zablista na njezinu licu, tek tada vidim što je ovaj ludi rat učinio, koliko je tuge na obrazima, u očima, u njezinu malom srcu.

Veselim se danu kad će Marina u svoje drago selo.

– Ako je porušena kuća, ako je razoren vrt, ništa zato, sagradit ćemo novu kuću, posadit ćemo novo cvijeće... Važno je samo da neprijatelji odu i da zapalimo vatru na svojem ognjištu. Znate, teta, ja se svake noći molim dragom Bogu za mir... za tatu... za brata... da se vratimo kući. I vjerujem da će mi se molitve uslišiti.

A moja Marina nije više kod mojih roditelja. Dobili su stan u gradu. Ide u školu i sanja snove o povratku kući...